O fenomenu koji me zaokuplja kao arhitekticu i nastavnicu, o ključnim temama koje sačinjavaju individualno stanovanje, koncentrirane na krajnosti, na suprotne a jednako valjane pristupe, pišem kako bih ukazala na širok prostor interpretacije koji se nalazi među njima...
UVOD (...)
kuća je po svoj prilici povlašteno biće, jasno, pod uvjetom da se kuća istodobno shvati u čitavoj svojoj cjelovitosti i svojoj složenosti, uz pokušaj integracije svih njezinih pojedinačnih vrijednosti u jednu temeljnu vrijednost. - Gaston Bachelard, Poetika prostora,1957.
O JEDNOSTAVNOSTI OBITELJSKE KUĆE. Obiteljska kuća doživljava se kao najjednostavniji vid stvaranja prostora; svatko (ne nužno arhitekt) osjeća što je kuća, što ju čini kućom, od kojih elemenata se sastoji. Podsvjesno nam je kodirano što kuća želi biti. Dijete intuitivno kuću crta uvijek na isti način. To je kuća.
O SLOŽENOSTI OBITELJSKE KUĆE. Za razliku od kolektivnog stanovanja ili nekog drugog funkcionalnog tipa, obiteljska kuća je najelastičniji arhitektonski genre na kojem su mogući svi ekstremi stvaranja prostora. Kuća se sastoji od mnoštva različitosti, stoga ju treba razmatrati kroz moguće krajnosti, čak i kontradiktornosti. Kuća se ne sastoji od spavaćih i dnevnih soba već mjesta – na kojima spavamo, jedemo, gdje smo sami ili zajedno, gdje smo sigurni. Ona nipošto nije sklop funkcija (pa čak ni radnji) već puno složenije od toga.